Novosti

Pacijente učimo živjeti sa traumom

Objavljeno 25/06/2009

Psihoterapijski pristup je individualan i prilagođen okolnostima koje su bile "okidač" stresnog poremećaja. Cilj terapije nije potpuno uklanjanje simptoma, nego omogućavanje kvalietnog života s preostalim simptomima

Psihološka trauma je patnja koja je posljedica nemoći. Definirana je kao događaj koji je izvan granica uobičajenog ljudskog iskustva. Od karakteristika ličnosti zavisi pojava posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) kod pojedinca.
PTSP se najćešće javlja u ranoj odrasloj dobi, ali i kod djece i starijih. Traumatski se doživljaj perzistentno ponovo doživljava u kratkotrajnim sjećanjima i snovima koji preplavljuju osobu ili se javlja osjećaj obamrlosti i emocionalne tuposti da bi se izbjeglo podsjećanje na traumu. Obično postoji stanje prenadraženosti, sa pojačanom uplašenošću i nesanicom. U 80 posto slučajeva, uz ove simptome javljaju se i anksioznost, depresija, ovisnost o različitim psihoaktivnim supstancama, kao i suicidalne ideje. PTSP ima svoj prirodni tok i najveći se broj oboljelih nakon određenog vremena (nekoliko mjeseci) spontano oporavi. Srednje teške smetnje mogu se pojaviti u razdoblju od 5-7 godina. Određeni broj osoba imat će smetnje dugi niz godina, a neki cijeli život.

Multidisciplinarni pristup

Ispitivanje posljedica izloženosti traumi domicilnih i migracionih pacijenata, liječenih u Centru za mentalno zdravlje (CMZ) Novo Sarajevo, od aprila 2006. do aprila 2007. godine, pokazalo je da pate od univerzalnih problema koji utječu na cjelokupno njihovo funkcioniranje. Uobičajene su ratne slike iz prošlosti, različitog intenziteta, osobito pri uspavljivanju i u snu, uz pojačano znojenje, naročito kod bivših boraca kod kojih je slika o samom sebi promijenjena, iz uloge borca heroja u ulogu žrtve. Rezultati navedenog ispitivanja impliciraju (kod domicilne skupine) PTSP 48,5 %; PTSP sa simptomima komorbiditeta 51,5%; RVI sa PTSP kod 14,5 %; dok je RVI sa PTSP sa simptomima komorbiditeta 7,2%. Za migracijsku skupinu karakteristike su sljedeće: PTSP 61%; PTSP sa simptomima komorbiditeta 39%; RVI sa PTSP 4,9% te RVI sa PTSP sa simptomima komorbiditeta 2,4%.
Budući da u liječenju sudjeluje multidisciplinarni tim, a da svaki pacijent zahtijeva individualan pristup, ne postoji jedinstven plan tretmana. Ipak, postupno je razvijen uobičajeni slijed postupaka koji se primjenjuju u tretmanu PTSP-a. Premda osoba može godinama osječati simptome stresa, to rijetko uvjetuje početak tretmana, jer osoba simptome smatra normalnim. Tretmanu obično prethodi događaj koji je po svojoj naravi sekundaran u odnosu na simptome stresnog poremećaja (gubitak zaposlenja, grube reakcije, konflikti u braku itd.).
Prva intervencija, koja se poklapa sa fazom procjene poremećaja, je neuropsihijatrijska. Psihičko stanje treba stabilizirati, kao preduvjet za početak suočavanja sa simptomima stresnog poremećaja. Obavlja se psihološko testiranje u dijagnostičke svrhe. Potom se procjenjuje potreba uključivanja u daljnji individualni ili grupni psihološki tretman.
Psihoterapijski pristup je individualan i prilagođen okolnostima koje su bile "okidač" simptoma stresnog poremećaja. Povjerenje prema terapeutu razvija se postupno. Važno je imati uvid i u zadovoljenje temeljne potrebe za preživljavanjem i sigurnošću (smještaj, prehrana), prije nego se počnu liječiti simptomi PTSP-a. U rješavanje socijalnih problema, što prethodi radu s traumatiziranim osobama, uključuje se socijalni radnik.

Živjeti sa simptomima

Ratni PTSP složen je skup bolnih i ometajućih afektivnih i kognitivnih reakcija na traumatske događaje. Sjećanja na te događaje osoba potiskuje. U situaciji povjerenja i povjerljivosti, uz osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, osoba tek kasnije, u individualnoj terapiji "čisti duboku, nezacijeljenu ranu". Izlječenje je moguće tek kada se terapijom srdžba ugasi, tako da se osoba može suočiti s pravim užasom i žalošću, te osjećajima izdaje i krivice.
Prodrijeti ispod površinskog bijesa, za terapeuta znači uskladiti cijeli niz terapijskih postupaka. Dopuštanje, oponašanje i suočavanje terapijski su postupci koji pridonose mogućnosti pojedinačnog ozdravljenja. Naglasak u terapiji nije na potpunom uklanjanju simptoma, nego na "dobrom življenju" s preostalim simptomima. Za ratne veterane simptomi PTSP-a postali su uobičajen način za izražavanje stresa u bilo kojem području života. Sukob sa suprugom, djecom ili poslodavcem, novčani problemi, pretjerani zahtjevi na poslu, bolest, neodgovrajući odmor i zabava, sve se to nože očitovati pojačanjem simptoma PTSP-a.

Živjeti dobro s višestrukim, dugo neleiječenim ratnim traumama, težak je, ali ostvarljiv cilj. Kasnije tokom tretmana, u fazi integracije, terapijski značaj je u osposobljavanju za život sa simptomima, promjeni vjerovanja, rješavanju problema, te sticanju socijalnih vještina u promijenjenoj okolini u odnosu na onu podtraumatsku.

Uspjeh grupne terapije

Smatra se da se grupna terapija primjenjuje uspješnije od individualne, jer je emocijama prožet proces razmjene misli u grupi glavni pokretač ozdravljenja. Voditelji ove terapije stvaraju atmosferu koja će omogućiti slobodno komuniciranje. Također, oni se nenametljivo uključe ili povuku iz sudjelovanja na sadržajnoj razini da bi se razvila procesna razina terapijskog druženja. Sadržajna razina odnosi se na promjene postraumatskog funkcioniranja na individualnom planu, sa okolinom i u sistemu vjerovanja (prema modelu BASICPh). Može se reći: terapija je gotova ako osoba može opisati šta se dogodilo, a da pri tome ne bude obuzeta pretjeranom žalošću i bijesom, odnosno, ako pokazivanje osjećaja nije odviše snažno. Liječenje je prošireno fazom integracije, tj. pacijent se usmjerava na sadašnjost, postavljanje ciljeva za dalje, prilagođavanje na hronične simptome i učenje socijalnih vještina. CMZ Novo Sarajevo tokom svake godine održava po tri ciklusa u trajanju od 90 minuta sedmično grupne psihoterapije PTSP-a, koja se evaulira. Prema slučajno izabranoj evaluaciji grupe iz prošle godine, u procjeni psihičkog stanja prije i nakon rada u grupi, zabilježeno je poboljšanje za ukupno četiri skale. Članovi grupe smatraju da im je "super u grupi", "druženje i izvan sastanaka", "pričamo istu priču", "smiruje", "dobro djelovanje grupe", "povjerenje, duhovitost, iskrenost, atmosfera ...", itd. Trauma je proces koji se, često, nikada i ne završava, te oporavak nikada nije potpun. Pomoći pacijentima da nauče živjeti s prošlom traumom, upravljajući simptomima, kako bi se što bolje osjećali u svakodnevnici, je terapeutska strategija CMZ-a.